Uz cigaretu sam pročitao članak o najnovijem "istraživanju". Radi se samo o blesavom istraživanju "stručnjaka" koji najprije postave tezu, a potom je idu dokazivati. Cilj je ovoga puta bio još jedan napad na cigarete i alkohol kao neprijatelje društva broj jedan. I dok zapadna civilizacija u najboljoj tradiciji raskalašenog Rimskog carstva mahnita u ozakonjivanju nemorala, odnosno proglašavanju dobra zlom, a zla dobrim (pobačaj, pornografija, sve vrste promiskuiteta, seksualna (dez)orijentacija, sustavno uništavanje školstva, degradacija svake vrste...), znanstveni se umovi slažu da je pušenje jedan od najvećih problema suvremenog društva. Malo pretjerujem, ali manje nego ovi što tvrde kako su marihuana i ecstasy bezopasniji od alkohola i cigareta.
Volio bih kada bi se ponajprije kao o problemu govorilo ne o alkoholu općenito, već o alkoholizmu. Ne vidim nikakvog problema u tome da odrastao čovjek popije čašu vina dnevno ili pivicu, ili čašicu rakije i tome slično. Mnogo puta je potvrđeno kako različita alkoholna pića imaju doista pozitivne zdravstvene učinke. Valja se dakle okomiti na alkoholizam, a ne na sam alkohol.
Cigarete neću previše braniti, jer je jasno da nisu zdrave, a ukoliko i imaju neki pozitivan učinak, zanemariv je u usporedbi sa štetom koju nanose. Pa ipak mislim da je usporedba cigarete sa drogama spomenutima u članku posve nebulozna. Problem jest prije svega u tome što u najboljoj tradiciji naše dekadentne civilizacije prvo mjesto kao i uvijek zauzima novac i užitak. A pošto cigarete uzrokuju državi u okviru izdataka za zdravstvo puno više problema negoli različite droge, jasno da su iz tog ugla neprijatelj broj jedan. Tu je dakle veza s novcem. Što se užitka tiče, ovdje ga gledam malo šire uzimajući u obzir prenaglašavanje vrijednosti zdravlja u odnosu na sve druge životne vrijednosti. Koliko puta sam samo čuo one: "Zdravlje je najvažnije. Samo nek' je dijete zdravo." i tome slične krilatice. Od njih dobivam proljev. Povraća mi se. Toliko smo se napenalili na to zdravlje da više ne nalazimo nikakva smisla u bolesti. Bolest je u prošlosti bila prilika za čovjeka da se sagleda u pravom svjetlu, da okusi ljubav Božju i u trpljenju. Prilika je to bila i za njegovu okolinu da pogleda na bližnjega u potrebi. Dakako da je bolest uvijek nešto nepoželjno, no ne znači i da je nešto besmisleno. Valja je liječiti, ali je valja znati i nositi i prihvatiti kada se otegne ili kada lijeka nema. No, naša je civilizacija došla do samih granica apsurda. Trpljenje tek što nije postala zabranjena stvar. I ako trpiš, onda je život besmislen, ne vrijedi ga živjeti. Tako i eutanazija sve više dolazi kao rješenje na pitanje trpljenja. Rješenje koje to nije. Riješene prije za one koji su u blizini onoga koji trpi, negoli za samog bolesnika. Vrlo ekonomično rješenje. I naravno, u tom kontekstu, moguće je prodati priču u kojoj je cigareta gora od ecstasy-ja ili marihuane. Jer to što marihuana čovjeku mijenja svijest do te mjere da može doći do trajne promjene osobnosti, a ecstasy u nepovrat odnosi moždane stanice i moždane funkcije, manje je važno ukoliko tijelo funkcionira i ne treba liječenja. I tako sve više i više idemo k apsurdnoj situaciji u kojoj će svatko moći kupiti legalno marihuanu ili ecstasy, a ako bi tko htio popiti pivicu ili čašu vina, to će biti nezakonita radnja. Kako će se održavati katolička euharistija u kojoj se obavezno mora koristiti vino, zaista ne znam. Znam da katolici u islamskim zemljama gdje je posve zabranjen alkohol s time uvijek imaju muka. No to je već jedna druga priča.
Ovdje zaključujem samo toliko da se sve više bavimo marginalnim stvarima kao stvarnim problemima, a stvarne probleme društva ne samo da ne primjećujemo, nego ih ozakonjujemo i malo po malo sve izvrćemo naglavačke. Dokle tako?
Ako ništa drugo barem je sve jasnija ona Isusova riječ: "Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!" (Mt 23, 24)

Ma idem si popušiti još jednu!

Kako je ovih dana svijet podjeljen s obzirom na izrečenu smrtnu kaznu Saddamu Husseinu, čini mi se dobro malo razmisliti o ovoj najstrožoj zakonskoj kazni koja čovjeka može zadesiti.
Najprije, nekoliko statističkih podataka. U svijetu trenutno postoje 194 države, a od toga 74 ih u sklopu svoga zakonodavstva imaju mogućnost izricanja smrtne kazne. Koliko sam u statistici mogao vidjeti, jedini naseljeni kontinenti koji u cjelini ne izriču smrtnu kaznu su Europa i Australija. Jedini izuzetak u Europi je Albanija koja redovito ne izriče smrtnu kaznu, ali u osobitim slučajevima (ratni zakoni i tome slično), moguće ju je izreći. 120 država je, dakle, već ukinulo redovitu mogućnost izricanja smrtne kazne, bez obzira na počinjen zločin.
Sama logika izricanja smrtne kazne vjerojatno je u svijetu šarolika, no u dnu radi se zapravo s jedne strane o kazni kojom se nastoji "poravnati račun" između oštećenog i onoga koji je štetu nanio. Otprilike možemo reći da se radi o svojevrsnoj interpretaciji biblijskog starozavjetnog zakona "Život za život, oko za oko, zub za zub..." (usp. Izl 21, 23-24) Problem se pojavljuje već u tumačenju ovog starozavjetnog načela. U kontekstu božanske pedagogije koja unutar razvoja Objave ima svoju dinamiku i rast, valja napomenuti kako je ovaj starozavjetni zakon zapravo bio jedan humanistički pomak u odnosu na dotadašnje uvriježene običaje. Naime, prije objave sinajskog saveza, običaj je bio kažnjavati čovjeka višestruko u odnosu na zločin koji je počinio. Valja razumjeti da govorimo o vremenu kada ne poznajemo vojni ustroj kakav postoji danas, a policijski još manje. Nekakav društveni red održavao se različitim varijantama krvne osvete. Sinajski savez, kako rekoh, čini jedan humanistički korak naprijed te ograničava kaznu na čin razmjeran nastaloj šteti. No, i to je tek stepenica u božanskoj pedagogiji koja će svoj vrhunac dostići u Isusovom govoru na gori, koji govori o ljubavi zbog same ljubavi, koja ne poznaje zakon kazne i osvete, već uvodi milosrđe kao mjeru novog čovjeka, koji živi u sili Duha Svetoga. No, zakon ljubavi i milosrđa, u prvom je redu poziv, a ne još jedan u nizu zakona koji imaju biti nametnuti snagom autoriteta ili strahom od posljedica. Radi se o slobodnom prihvaćanju božanske logike, svojstvene božanstvenoj naravi čovjeka rođena od Duha Svetoga. Stoga je i nakon novozavjetne objave i ustanovljenja Crkve smrtna kazna imala svoju primjenu, iako ne u Crkvi. Rimsko carstvo, nakon 313. pa čak i nakon 381. godine i proglašenja kršćanstva jedinom dopuštenom religijom carstva, u okvirima svjetovnih zakona i dalje poznaje smrtnu kaznu. Ništa se ne mijenja u srednjem vijeku, pa niti nakon njega. Pa ipak, čitavo je ovo povijesno razdoblje obilježeno trajnim nastojanjem Crkve da humanizira zakonodavstvo, uključujući i područje kažnjavanja. Crkva je ipak, uza svo nastojanje u ovoj humanizaciji, u okvirima svog nauka ostavljala svjetovnoj vlasti prostora i mogućnosti za opravdano izricanje smrtne kazne. Iako se sa razvojem civilizacije, razvija i sudstvo i policijski ustroj, u nekim slučajevima i dalje se smrtna kazna činila neizbježnim načinom provođenja pravde.

Danas je situacija ipak znatno drugačija. Iako su zločini i dalje isti, pošto je ljudsko srce, zbog rane istočnoga grijeha, sklono zlu, danas imamo barem dva čimbenika koja mogu govoriti u prilog posvemašnjem ukidanju smrtne kazne.
U prvom redu, napretkom različitih znanosti kako socioloških, tako i psihološkim, sve dublje možemo razumjeti ono što Crkva od svog početka naučava kao istočni grijeh, a to je jedna sklonost zlu koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj. Sve jasnije vidimo kako su mnogi specifični zločini zapravo velikim djelom (iako nikada u potpunosti) simptom promašaja u odgoju čovjeka-zločinca već od najranijeg djetinjstva, negativnog utjecaja njegovog životnog okružja i mnogih drugih čimbenika na koje sam čovjek nije mogao utjecati. Ne želim ovdje reći da netko ne bi bio odgovoran za svoj zločin, već samo to da je čovjeku nemoguće, uza svu dobru volju, sagledati svu dubinu nečijeg životnog puta i njegova slobodnog opredjeljenja za neki zločin. Ukoliko nam je to nemoguće, onda bi i izricanje kazne trebalo biti takvo da uvijek ostavi mogućnost daljnjeg istraživanja težine nečije krivice uzimajući u obzir sve olakotne i otegotne činjenice. A da bismo ovo načelo mogli provesti u djelo, ne možemo izricati onu vrstu kazne, koju nakon njena provođenja više nije moguće preinačiti.
Još jedna stvar mora biti rečena. Crkva ne mijenja svoj nauk, pa tako i danas ostavlja mogućnost zakonitog izricanja smrtne kazne od strane države. O tome jasno govori Katekizam Katoličke Crkve:

Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. (KKC, 2266)

Pa ipak, katekizam već u sljedećem broju nastavlja:

Ako su nekrvna sredstva dovoljna da se ljudski život obrani od napadača te se javni red i osobna sigurnost zaštiti, vlast će se zadovoljiti tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima općega dobra i sukladniji su s dostojanstvom ljudske osobe. (KKC, 2267)

Drugi prilog govoru protiv smrtne kazne jest svakako taj da su suvremeno zakonodavstvo i izvršna vlast sasvim dostatno organizirani kako bi mogli provoditi nekrvne kazne nad zločincima bez osobite brige da će zločinci prije ili kasnije iz zatvora izići zbog promjene vladajuće strukture ili zbog nemogućnosti održavanja državnih kaznionica. Stoga je razumno očekivati da će u uređenom društvu svaki zločinac osuđen da kaznu zatvora, tu kaznu i odslužiti, bila ona kako god duga, pa čak i doživotna. Time se daje jasna poruka svakom tko bi zločin planirao da će u slučaju uhićenja biti dostatno kažnjen.

Kao zaključak rekao bih da je smrtna kazna načelno zakonita, ali isto tako mislim da živimo u vremenu kada je bez straha od negativnih društvenih posljedica možemo posve odbaciti i nadići. Na kraju krajeva čudna je to poruka kada suvremena država nastoji poručiti najokorjelijim zločincima, u prvom redu ubojicama, kako je ubojstvo društveno neprihvatljiv čin, a tu poruku iznosi tako što i sama ubija onoga tko je nekome oduzeo život.

Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere.
I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš.
Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja.
Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.

Ovo je početak jednog od najpoznatijih i najčitanijih djela kršćanske književnosti. Radi se o Ispovijestima (Confessiones) Sv. Aurelija Augustina. A sjetio sam se ovog djela nakon što sam kroz nekoliko dana ponovno pogledao odličnu BBC-jevu dokumentarnu seriju, Planeti. Zanimljivo je kako se kroz čitavu povijest kao ključni čovjekov problem nameće upravo - SAMOĆA i to se očituje na svim razinama čovjekova postojanja. Koliko god čovjek imao stvorenja u svojoj blizini, u konačnici osjeća jednu neispunjenost, prazninu koja ga tjera na razmišljanje. Na društvenoj razini čovjek će pronaći prijatelje, bračnog druga, rodit će djecu... Čovjek je u stalnoj komunikaciji, pa ipak nije dovoljno. Tražimo dalje, više... Serija, koju sam pogledao, a osobito zadnja epizoda, Sudbina, na neki način otkriva još jednu vrstu samoće, o kojoj ne razmišljamo tako često, ali kada o njoj razmišljamo, prilično je duboka. Radi se o samoći u okvirima svemira. Nakon što smo pokušali pobijediti samoću na društvenoj razini, idemo dalje od toga. Pitamo se: Jesmo li sami u svemiru? Ima li još negdje života? Po mogućnosti inteligentnoga. Kako stupiti s tim životom u kontakt? Još nismo pronašli odgovor. Zadnja epizoda govori o budućnosti Sunca i planeta njegova sustava. Sunce će prije ili kasnije uništiti život na zemlji. Možda ćemo dotle doprijeti do Marsa koji će tada biti baš pogodan za život. Kasnije nam kao utočište može poslužiti Jupiterova Europa. Ma bilo kako bilo, ništa unutar sunčevog sustava neće potrajati vječno, a kako je s našim suncem tako je i sa svakim. Vremenski radi se o vrlo dalekoj budućnosti i pitanje je hoće li čovječanstvo kakvo poznajemo uopće dočekati takvu budućnost. Pa ipak se pitamo i istražujemo. Zašto? Jer se osjećamo nedovršeni, prazni, nedostatni... I ovdje fantastično sjeda ova Augustinova: NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI. Čovjek zapravo u samom sebi ima neoboriv dokaz Božjeg postojanja. I to je ova samoća koja ga tjera da traži drugoga, ali kada ga nađe u čovjeku ili u nečem drugom, nalazi da je i dalje prilično prazan. Nešto nedostaje. NETKO nedostaje. Jer sve na što smo naišli pod suncem ima svoju mjeru. Ništa nas ne izbavlja od samoće; ni čovjek, ni znanost. Ništa. Rekao bih da je čovjekov strah od smrti, zapravo ništa drugo nego upravo strah od samoće. Jer smrt je zapravo samoća u svojem najjasnijem izrazu. I zato je se toliko plašimo. Smrt za nas nije nepoznato stanje jer je dnevno proživljavamo, samo u manjem intenzitetu, iskušavajući samoću.
Čak i najuvjereniji ateista ili skeptik može se upitati je li ovaj strah od smrti, strah od samoće, samo uključivi dio naše naravi ili psihe ili se, uz to, radi i o Tvorčevoj poruci utisnutoj u srž našega bića. Poruci toliko jasnoj da je ne možemo ne čuti čak i onda kada je krivo interpretiramo.
Zanimljiva je još jedna stvar. U prvom poglavlju Biblije opisano je stvaranje svega pa i čovjeka. Opis se nastavlja u drugom poglavlju. I kada god Bog nešto stvori i pogleda zaključi da je DOBRO. Prvi puta da Bog za nešto kaže da nije dobro jest upravo onda kada gleda samoću Adama. I veli: Nije dobro da čovjek bude sam. (Post 2, 18) Radi se o zanimljivoj situaciji, jer Bog gleda na vlastito djelo i vidi da nije dovršeno. Nešto nedostaje. I stoga kaže: Nije dobro. Tada poduzima nešto. Predstavlja Adamu sve što je stvorio, ali tek kada ugleda ženu, Adam je zadovoljan. No, vrlo brzo čovjek uviđa da ni to nije dovoljno. Čak niti savršeno zajedništvo sa drugim čovjekom (sve kada bi ga i bilo), ne ispunja do kraja ljudsko srce. Ono ostaje i dalje samo. Zato Augustin veli što veli, a sv. Ivan Evanđelist će reći: Bog je veći od našeg srca. (1Iv 3, 20) Samo nam je, dakle Bog, dovoljan. Sve ostalo je premalo.
Stoga je dobro graditi zajedništvo sa drugima, dobra je i znanost koja nam pomaže da odgovorimo na neka pitanja, ali bez Boga, nije moguće biti do kraja ispunjen, nije moguće biti sretan. Jer, za sebe si nas stvorio.

Već godinama u medijima čitamo slušamo o ispadima nasilja u školi. Događaj u Tesli nije niti prvi niti zadnji u tom nizu. Ja sam događaj ne bih puno htio komentirati. Čak još uvijek nije jasno je li se radilo o neslanoj šali ili o pokušaju stvarnog povrjeđivanja učenika. Kako bilo da bilo, mene nekako bode u oči način kako javnost pristupa događajima, a jednako tako i način na koji je školama dopušteno boriti se protiv nasilja.
Najprije želim reći da mi se velik dio javnosti koja prati ovakve događaje i koja se nad njima zgraža čini ne uvelike drugačijom od onih učenika koji su promatrali sam događaj sa zanimanjem i bez ikakve želje da ga zaustave i spriječe nesreću. Tako i mi zapravo čitamo, slušamo i gledamo o nasilju u školi, zgražamo se i kukamo kako je sve gore i gore (i tu smo u pravu), ali koliko puta kao roditelji nastojimo gledati objektivno na pritužbe koje djelatnici škole upute na račun naše vlastite djece. Mislim da velik broj roditelja u želji da zaštite svoje dijete od nekakve pedagoške mjere nastoje svim silama opravdati svoje dijete i ne žele niti čuti kako bi ono bilo krivo za nekakav ispad ili nasilje nad drugim djetetom. Jesu li ti roditelji u većini? Ne znam. Nadam se da još uvijek nisu. Ali u svakom slučaju postoji dovoljan broj takvih roditelja da naprave pritisak na školu, na nastavnike, na pedagoge, kako bi ublažili težinu bilo koje pedagoške mjere. Zato su školama često vezane ruke u obračunavanju s nasiljem. Kada se pojavi neko dijete koje već od nižih razreda sustavno vrši nasilje nad drugom djecom, ono uz najbolju volju upada u mašineriju socijalnih i pedagoških službi, koje će se oko njegova slučaja natezati i sa školom i sa roditeljima godinama, odnosno dovoljno dugo da ovaj učenik nastavi po svome sve do svršetka osmog razreda. Kada uza sve to manjka roditeljske suradnje, stvar je zapravo gotovo nerješiva. I takav onda upisuje nakon završene osnovne škole, neku srednju i ovdje nastavlja gdje je u osnovnoj stao. Tako da nema razloga nikakvom čuđenju, pa čak ni zgražanju nad onim što se dogodilo u Tesli prije nekoliko dana. Mi bismo se trebali čuditi i zgražati nad nama, nad roditeljima koji ne žele vidjeti stvarnu istinu, koji nemaju povjerenja ni u koga koji bi rekao nešto protiv postupaka njegova djeteta, nad pravilnicima koji su toliko blagi da čak i kada se tumače u najoštrijem smislu zapravo ne mogu na odgovarajući način sankcionirati nasilnika koji ne mari za ukore bili oni strogi ili razredni. To su sve gluposti. Ukoliko je problem u roditeljskom odgoju (a često je) mislim da treba onda tu i reagirati. Jer što će škola učiniti ako ima nasilnika kojega nije briga za sve ukore koje mu netko podijeli, a jednako tako nije briga niti njegove roditelje? Cijelu obitelj dakle ukori ne diraju, nasilnik i dalje radi po svome, socijalne se službe dopisuju s pedagoškima, a učenici i dalje trpe nasilje od ovog tipa. I tako godinama. GODINAMA!
Mislim da se nećemo daleko maknuti dok se ne pooštri sustav pedagoških mjera kojima će se moći reagirati brzo i konkretno na nečije nasilje, a pedagoške i socijalne službe neka samo razvlače po svome. Postoje u nekim zemljama sustavi suspendiranja učenika. Mislim da će kod određenog broja učenika i njihovih roditelja ipak imati efekta ukoliko ga se na tjedan ili mjesec dana suspendira s nastave. Pa neka roditelj koji ne želi priznati da mu dijete ima problema u odnosu prema ostalim učenicima i nastavnicima živi tjedan ili mjesec dana s nemogućim klincem koji ne smije u školu i nema što drugo raditi nego gnjaviti roditelje. Možda bismo tada mogli računati na malo više roditeljske suradnje u ovakvim slučajevima. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog straha da će klinac početi gnjaviti njih, umjesto da gnjavi djecu u školi.
Nije ovo jedina mjera koja bi se mogla uvesti, ali u svakom slučaju nešto bi trebalo mijenjati što prije. Mi danas imamo situaciju u kojoj se učiteljima pridaje sve manji značaj, kao da sve to vrijeme koje djeca provode u školu nema nikakav utjecaj na njihovu osobnost. Upravo suprotno, ukoliko se nastavi ovim smjerom u kojem se učenicima stalno nabrajaju njihova prava, a dužnosti su trećem planu, ukoliko ćemo se nastaviti baviti time što sve učenik ima pravo raditi, a učitelj nema pravo, pri tom zaboravljajući naglasiti da i učenici nemaju pravo činiti neke stvari koje svakodnevno čine, dogodit će se to da će naša djeca velik dio svog djetinjstva (vrijeme provedeno u školi) zapravo provoditi na mjestu gdje se ne poštuju pravila, gdje se ne kažnjava nasilje, gdje će raditi što žele, a ako im netko u školi prigovori, njemu će prigovoriti njegovi roditelji, uz laganu prijetnju novinama i inspekcijama. I tako ćemo lijepo nastaviti pratiti vijesti o nasilju, o sve težoj situaciji u školama, kukati i jaukati i uvijek ponavljati u sebi i na glas: "Moj sinek to nikada ne bi napravio." Ne bi, ne bi. Ničiji sin ili kćer to ne bi napravili, a nasilja sve više i više.
Kad roditelji otvore oči, sve će biti jasnije i lakše.

Uskoro u kinima...

Ovih dana mnogi pišu i raspravljaju o navodnoj papinoj uvredi islama, koju je izrekao kritizirajući primjenu sile u širenju vjere. Vidjeli smo u povijesti čovječanstva kako je ovakav način širenja vjere uvijek bio promašaj bilo da se radilo o kršćanstvu, islamu ili bilo kojoj vjeri. Iako je i Crkva imala svojih razdoblja kada su njeni pojedini utjecajni članovi, pa i skupine ovakvom načinu širenja vjere pokušavali pronaći opravdanje, Bogu hvala, uvijek je bilo onih snaga u Crkvi koje su jasno pobijale takvo mišljenje. Danas su ta vremena iza nas, iako ostaje povijesno breme ovih pogrešaka, koji su nekima sablazan, a nekima željena argumentacija u nerazumnom mahnitanju protiv svega što je crkveno. Pa ipak, lijepo je čuti da papa Benedikt jasno govori o bezumnosti ovakvih stavova bez obzira na to u krilu koje religije izvirali. I naravno, oni koji žele krivo protumačiti čak i najdobronamjernije papine riječi, rado su to učinili, te sada huškaju bez potrebe na sukobe, protiv kojih je papa u prvom redu i progovorio.

Valja također znati da je papa svoje predavanje izložio pred znanstvenicima i profesorima koji su predavanje mogli saslušati u odgovarajućem kontekstu i s dobrom namjerom. Čak i izvađenom iz konteksta, ne vidim kako se papinu predavanju mogu pripisati uvrede islama ili muslimana. Mnogi, dakle, čitamo o aferi, o papi, o reakciji pojedinih ljudi. Koliko nas je pročitalo izvor? Ovdje prenosim tek dio papina predavanja u kojem se nalaze navodne uvrede (primijetimo da papa uglavnom navodi različite autore na koje nailazi u sklopu predavanja), a cjeloviti tekst predavanja može se vidjeti ovdje.

Sve mi se to vratilo u sjećanje kad sam nedavno čitao dio dijaloga, što ga je izdao profesor Theodor Khoury (Münster), a koji je o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija u zimskom logoru u Ankari vodio učeni bizantski car Manuel II. Paleolog oko 1391. g. s jednim učenim Perzijancem. Po svoj je prilici car taj dijalog zapisao za opsjedanja Konstantinopola između 1394. i 1402., pa je razumljivo također da su njegova objašnjenja dana puno opširnije od odgovora njegova perzijskog sugovornika. Dijalog se proteže preko cijelog područja vjerovanja opisanog u Bibliji i Kuranu, a tiče se osobito slike Boga i čovjeka, ali nužno uvijek nanovo odnosa između "triju zakona", "triju životnih poredaka": Starog zavjeta – Novog zavjeti – Kurana.

U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku – koja je u sklopu dijaloga rubna – a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi. U Dijalozima što ih je izdao profesor Khoury, a sve se to zajedno naziva kontroverza, car u svojem sedmom razgovoru počinje govor o temi "đihad" (sveti rat). Car je sigurno znao da u 2. suri 256 stoji: u stvarima vjere nema prisile – to je jedna od ranih sura iz vremena u kojem je, kako nam poznavaoci kažu, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako, poznavao i u Kuranu sadržane odredbe – nastale kasnije – o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na "posjedovatelje pisma" i "nevjernika", on se svojem sugovorniku jednostavno obraća sa središnjim pitanjem o odnosu religije i sile u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže, citiram: "Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem".

Onda car, nakon što je tako udario, opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom nesmisleno. To protuslovi Božjoj biti i biti duše. Citiram još jednom doslovno: "Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu, to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću". Toliko Manuel.

Odlučujuća rečenica u toj argumentaciji protiv obraćenja silom glasi: ne djelovati prema umu protivi se Božjem biću. Izdavač, Theodore Khoury, komentira uz to: za cara, koji je bio Bizantinac, odrastao u grčkoj filozofiji, ta je rečenica evidentna. A za muslimanski nauk, kaže nam Khoury, Bog je potpuno transcendentan. Njegova volja nije vezana ni na koju našu kategoriju, pa ni na razumnost.

Khoury pri tom citira rad poznatom francuskog islamologa R. Arnaldeza koji upućuje na to da Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki način, ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.

Nekako sam danas "naletio" na jednu sveticu našeg doba, koje sam se osobito znao sjetiti dok mi je žena bila trudna. Nije časna sestra, nije živjela u celibatu. Udana žena i majka. Evo kratkog, ali vrlo jasnog životopisa kojemu ne treba posebnog komentara. Jedan životni primjer činjenice da su svi kršćani pozvani na svetost.

Blažena Gianna Beretta Molla rođena je u Magenti (Milano) u Italiji 4. listopada 1922. Bila je deseta od trinaestero djece. Već kao mlada djevojka rado je prihvatila dar vjere i kršćansku izobrazbu koju je primila od svojih izvrsnih roditelja. Stoga je imala iskustvo života koji je dar Božji, jaku vjeru u Providnost, te je bila uvjerena u potrebu i učinkovitost molitve.
Marljivo se posvetila učenju tijekom svoje srednjoškolske i studentske izobrazbe, istovremeno primjenjujući svoju vjeru u plemenitoj službi apostolata među starijim osobama i potrebitima kao članica Družbe sv. Vincenta de Paula. Nakon svršetka medicinskog studija na sveučilištu u Paviji 1949., otvorila je liječničku kliniku u Meseru 1950. Specijalizirala se za pedijatriju pri sveučilištu u Milanu 1952. te nakon toga posebnu brigu posvetila majkama, dojenčadi, starijima i siromašnima
Za vrijeme svog rada na području medicine, koji je držala "poslanjem" te je u tom duhu i radila svoj posao, dodatno je pojačala svoj rad u sklopu Katoličke akcije, osobito među "vrlo mladima osobama", istovremeno izražavajući svoju životnu radost i ljubav prema stvorenom kroz skijanje i planinarenje. Kroz osobnu molitvu i molitvu drugih razmišljala je o svom pozivu, kojeg je također držala darom Božjim. Prepoznala je svoj poziv na brak te mu se prepustila s potpunim oduševljenjem i odlukom da osnuje "istinski kršćansku obitelj."
Zaručila se sa Pietrom Molla te je tijekom zaruka bila prepuna radosti i sreće, zahvaljujući Gospodinu za njegov dar. Sklopili su brak 24. rujna 1955. u bazilici sv. Martina u Magenti, čime je Gianna postala sretno udana žena. U studenom 1956, na njegnu veliku radost postala je majka Pierluigija; u prosincu 1957. Marioline; u srpnju 1959 Laura. Jednostavnošću i uravnoteženošću uskladila je zahtjeve poziva majke, žene, liječnice i svoju oduševljenost životom.
Blažena Gianna Beretta Molla, zaštitnica je majki i obitelji. Umrla je 1962. kao mučenica majčinske ljubavi. U rujnu 1961. imala je 39 godina, te je ostala trudna sa četvrtim djetetom. Tijekom pregleda liječnici su pronašli cistu na jajniku koja je zahtijevala operaciju. Kirurg je Gianni savjetovao pobačaj kako spasila vlastiti život. No Giannina odluka je bila spremna i konačna: "Prihvatit ću što god je potrebno kako bih sačuvala svoje dijete." Išla je na operaciju, no kako nije dopustila pobačaj operacija je bila uzaludna. Sljedeće godine, na Veliki petak, Gianna je primljena u bolnicu u Monzi. Njezina kćer, Gianna Emanuela, rođena je sljedećeg dana, no blažena Gianna umrla je sedam dana kasnije, 28. travnja 1962.

Kada sam prije nekoliko godina čitao kako neki predviđaju u skoroj budućnosti razvoj i korištenje različitih online aplikacija koje će zamijeniti MS Office i slične alate nisam bio toliko skeptičan prema takvim najavama koliko sam bio uvjeren da ja neću imati neke osobite potrebe za takvim stvarima. Konstatirao sam kako volim svoje aplikacije imati na računalu i kako mi neće pasti na pamet 'ići' online da bih pisao dokumente, tablice ili mailove. Dobro, to je bilo prije više godina, svakako prije pojave DSL-a u našim krajevima. Dodajte tome još hrpu reinstalacija OS-a, a zatim reinstalacija svih tih aplikacija koje volim imati na računalu. Sve to mijenja perspektivu. Kako je DSL jedno vrijeme bio tek nešto što se iščekivalo, sada je pristupačni flatrate ista stvar. Ali već i bez flatrate-a pomalo iskušavam na vlastitoj koži prednosti online usluga, osobito onih besplatnih. Jedna od prvih stvari kojih sam se odrekao je svakako bio e-mail client. Dosta mi je bilo isprobavanja raznih programa za čitanje i slanje pošte, dosta mi je i stalnog vraćanja poruka koje sam htio uvijek imati sačuvane, ili igranja sa import - export mogućnostima kada bih prelazio na novi client sa novim mogućnostima. Sve mi je to jednostavno dosadilo. Prešao sam na g-mail. Nema više instalacije, nema backup-a, nema prebacivanja poruka, nema provjere jesu li možda poruke u inbox-u postale toliko brojne da samo e-mail client zauzima pola GB podataka. Sve je u g-mailu, na serveru i imam pristup svojoj pošti novoj i staroj ne samo sa svog računala, već sa svakog računala koje je online.
Google je dodao još jednu zgodnu stvar svojim uslugama, a to je kalendar. Uvijek sam koristio programe u koje sam mogao puknuti podsjetnike za događaje koje ne smijem zaboraviti, bilo rođendane, bilo jednokratne stvari. Pogađate, programe bih s vremenom mijenjao ili reinstalirao nakon reinstalacije Windowsa, a nakon toga je uvijek slijedilo dosadno upisivanje datuma u iste. Google calendar mi je riješio i tu muku. Kalendar je online, a o događajima me podsjeća u određeno vrijeme slanjem maila. Takav mail se lijepo proslijedi na mobitel i nema zaborava.
Sljedeća stvar koja mi je uvijek bila na brizi jest backup. Valja ga raditi, ali i tu je išla ista priča uz dodatnu brigu da se prilikom neke moguće havarije može dogoditi da ode i laptop i vanjski disk na koji radim backup. Dobro, može sve to ići i na neki DVD medij, ali ni oni nisu vječni. Čovjek ne može biti posve miran ukoliko mu važni podaci nisu još negdje, na nekom udaljenom sigurnom mjestu, a opet dostupni u svako doba. I ovdje mi je rješenje došlo s Interneta. Postoji sve veći broj servisa koji nude pozamašnu količinu prostora uređenu baš za backup i to posve besplatno. Najviše mi se svidio Drive Headquarters koji daje 1 GB prostora besplatno. Uz to moguće je automatizirati backup, a moguće je podacima pristupiti kao što se pristupa bilo kojem disku polazeći od mape My Computer. Idealno. Dovoljno je biti online, a sve ostalo radi Drive Headquarters. Time su podaci na sigurnom, ali istovremeno i dostupni (uz zaporku, dakako) od bilo kuda.
Jasno mi je da ne pišem o nečem novom, ali eto, pronalaskom ovog zadnjeg servisa počeo sam razmišljati o tome što bih sve još mogao imati online. Vjerojatno će doći vrijeme kada ćemo umjesto kupovine novog HDD-a kupiti određenu količinu prostora na nekom online servisu te će biti moguće na takve "online diskove" raditi i normalne instalacije, kao da instaliramo na vlastito računalo. Što ja znam? Nisam toliki freak, pa ne znam, a možda je i to već moguće?
Sve u svemu, za razliku od prije nekoliko godina, danas mi se izuzetno sviđa ideja korištenja Interneta kao ne tek prostora prikupljanja podataka, već kao prostora za rad. Svatko može imati svoj "dio zemlje" na Internetu na kojem će raditi i graditi, a ono što će tamo staviti bit će mu dostupno bez obzira na to gdje se nalazio. Radi se o vrsti mobilnosti koja u nekim segmentima nadilazi i nošenje laptopa sa "svime što mi treba" sa sobom.
Još kad nam dođe taj wimax sa svojom bežićnošću i pristupačnim flatom gdje će nam kraj biti.

Večernji list donosi nam još jedan u nizu svojih "elokventnih" članaka u kojima se ne prepoznaju argumenti, niti postoji barem dva imena od niza "pojedinih stručnjaka" koji pomažu piscu da članak u očima prosječnog čitatelja izgleda ozbiljan, niti je pretjerano informativan. Zapravo u članku će svatko tko je upućen u temu odmah vidjeti da Irena Kustura nije upoznala temu o kojoj piše. Izgleda da je jedini motiv (čudna li čuda) pisanja ovakvog članka pokušaj napada na školski vjeronauk. Napad je dakako prilično amaterski i jadan, ali ionako oni koji se protive vjeronauku u školi, svjesni da nemaju prave argumente, mogu samo lajati što glasnije i što više, u nadi da će tako utjecati na javnost. O čemu se dakle ovdje radi?
Imam želju ovaj članak pratiti od početka do kraja kako bih raskrinkao ili nepoznavanje teme ili zlonamjernost same novinarke. Ovo se vrlo jasno očituje već u prvoj rečenici koja glasi:

Promjene nastavnog plana i programa za osnovne škole, koje su pojedine predmete dobro protresle, vjeronauk sadržajno nisu niti dotaknule.

Neupućena Irena očite ne zna ili ne želi znati kako je vjeronauk kao predmet svoj "potres" doživio prije nekoliko godina u vrijeme kad se u osnovnim školama nastojalo rasteretiti predmete od sadržaja. Za razliku od svih ostalih predmeta, vjeronauk je tada doživio pravo rasterećenje. Do tada u svim godištima u osnovnoj školi vjeronauk je godišnje imao 70 sati i isti broj nastavnih jedinica. Rasterećenjem satnica se nije promijenila, ali je broj nastavnih jedinica pao tako da sada po godištu ima 30 - 40 nastavnih jedinica. U nekim godištima je dakle došlo čak do pedesetpostotnog rasterećenja. Također su pripremljeni novi udžbenici, radne bilježnice, priručnici za nastavnike koji su uvelike unaprijedili nastavu vjeronauka. Nastavnici koji predaju vjeronauk redovito se okupljaju na različitim područnim, dekanatskim i sličnim skupovima gdje trajno usavršavaju svoje stručno znanje i vještine za posredovanje istog u školama. Ne znam koji se predmet može pohvaliti da je doživio rasterećenje, stavio toliki naglasak na korelaciju sa ostalim predmetima i suradnju sa predmetnim nastavnicima i razrednim učitelji(ca)ma kao vjeronauk i to sve nekoliko godina prije dolaska HNOS-a. Dakako, novinarki Večernjeg lista ovo je promaklo iz razloga poznatih samo njoj.
Nadalje, članak spominje različite zlouporabe seksualnosti kako ih tumači katolički nauk i pri tom kao da se autorica osobito čudi zbog spominjanja masturbacije i homoseksualnosti unutar te kategorije. Izgleda da je u ovom društvu svakome dopušteno slobodno vjerovati što želi i javno izražavati svoje mišljenje. Katolicima to izgleda nije dopušteno. Iako se radi o izbornom predmetu koji je u potpunosti u skladu sa naukom Katoličke Crkve, koje su članovi većina građana ove zemlje, izgleda da je iz nekog razloga baš njihovo mišljenje u neskladu sa onim što bi se u školama trebalo govoriti. Zanimljivo je da pri tom novinarka ne spominje npr. islamski vjeronauk koji se također održava u mnogim školama. Islam isto kao i kršćanstvo govori o homoseksualnosti i još nekim temama kao o zlouporabi seksualnosti. Zašto se onda kao neprihvatljiv navodi samo katolički vjeronauk u ovom članku? Možda zato što nije politički korektno dirati u manjine, pa da ne bi bilo nepotrebnog dizanja prašine?
Novinarka se dalje čudi i nad katoličkom osudom rastave braka i bračne nevjernosti. Pri tom opet zaboravlja kako je opće mišljenje, a ne samo katoličko, da su ovo negativne pojave. Svaki dječji psiholog znade da se malo koja trauma može toliko negativno odraziti na dijete kao trauma rastave njegovih roditelja. Ili ovdje novinarka misli da je katolički vjeronauk saborska sjednica u kojoj se raspravlja o zakonitosti rastave i nevjernosti pa se boji da bi zbog katoličkog vjeronauka preljubnici mogli završiti u zatvoru, a mnogi bračni parovi bili prisiljeni ostati u braku protiv svoje volje? U svakom slučaju, čudim se nad čuđenjem novinarke.
I evo još jednog djela članka:

Pojedini stručnjaci upozoravaju da nametanje takvih stajališta s jedne strane i svakodnevni život s druge trinaestogodišnjaka mogu zbuniti.

O kojim se "pojedinim stručnjacima" radi nećemo saznati do kraja članka jer je jedino ime koje se u članku spominje ime sociologa Dražena Lalića. A Dražen Lalić miješa zdravstveni odgoj, znanstvenu utemeljenost i vjeru kao da je s kruške pao. Iako katolički nauk ne odbacuje dosege suvremene znanosti (upravo sam o tome nedavno pisao), katolički nauk za svoj temelj ima VJERU, a vjera u mnogim stvarima NADILAZI razum, pa tako i znanost. Nerazumno, i ako hoćete, neznanstveno je očekivati da se predmet koji želi posredovati sadržaj vjere u svemu i uvijek temelji na znanstvenim argumentima. To je sasvim nemoguće. Isto tako je suludo vjeronauk mješati sa zdravstvenim odgojem, jer prvotna briga vjeronauka nije u tome da djecu poučava očuvanju tjelesnog zdravlja, već kako sačuvati besmrtnu dušu. Dakako da onome koji vjere nema to može izgledati kao nepotrebna glupost, no neka se takav zapita kako u očima vjernika može izgledati tvrdnja da Boga nema.

Što nam je dakle činiti? Hoćemo li u ovom društvu tražiti jednu suvislu ideju o pitanju smisla života i tražiti da ona postane jedina, bilo da je izglasamo većinski, bilo da nam je izaberu "stručnjaci", ili ćemo već jednom shvatiti da u ovoj zemlji ne možemo svi razmišljati isto i da ukoliko želimo živjeti u skladu moramo prihvatiti činjenicu da smo različiti. Ne samo prihvatiti, već i poštivati. Kao što jedan homoseksualac ima pravo misliti sve najbolje o svojoj spolnosti, ili ateista o svom uvjerenju da Boga nema, tako i katolik ima pravo misliti da je njegova vjera utemeljena na svoj istini koju je Bog htio objaviti ljudima. I nema potrebe pozivanja na linč od bilo koje strane. Neka svatko ima jednako pravo na mišljenje i promociju vlastitog mišljenja sve dok to mišljenje ne doziva akciju koja bi činila nepravdu i nasilje bilo kome. Tako i pustimo već jednom vjeronauk u školi, bilo katolički, bilo islamski ili protestantski, na miru. Radi se o izbornom predmetu i ne treba strahovati oko toga da će se učenicima koji ga slušaju išta nametnuti. Što nekog briga ako bi katolici rekli i da su dobri samo oni ljudi koji mogu hodati po trepavicama? Što onda? Ne tjeramo nikoga da se krsti i da prihvati naše mišljenje. Svaka vjerska zajednica ima svoj nauk i svoje običaje. Židovi obrezuju djecu osmog dana, muslimani nešto kasnije, neke vjerske zajednice promoviraju poligamiju, neke ljubav prema bližnjemu, neke odobravaju homoseksualnost, neke ne. Neki hvale eutanaziju, neki je sude, neki zagovaraju kloniranje, a neki su najljući protivnici ovog postupka. I svi baš navalili na katolički vjeronauk. Pitam se zašto? Ukoliko je toliko van vremena i znanosti ono što učenici slušaju na vjeronauku, čemu strah? Djeca nisu glupa. Slatko će se nasmijati i zabaviti na račun predmeta koji im nema što pametno ponuditi.
Ili možda ipak ima? Možda odatle toliki strah i otpor? Irena...?

Danas je spomendan sv. Ljudevita. Radi se o francuskom kralju koji je živio u 13. stoljeću. Čitajući dio njegove Duhovne oporuke svome sinu nekako sam počeo razmišljati o prednostima i nedostatcima različitih društvenih uređenja. Pri tom nisam naletio na neku originalnu misao. Na kraju krajeva ljudi razmišljaju o savršenom društvenom uređenju već tisućama godina, pa sumnjam da se tu nešto nova može dodati tek tako. Već je Aristotel prilično razradio ovu temu. On je podijelio društvena uređenja na dobra i loša. Dobra su prema njemu: monarhija, aristokracija i republika, a loša: tiranija, oligarhija i demokracija. Moram priznati da se ovoj jednostavnoj podjeli ne bih olako protivio. No, ovdje sam htio zapravo usporediti samo dvije stvari: demokraciju i monarhiju. Demokraciju stoga što se radi o društvenom uređenju koje danas, naizgled, nema alternative. Monarhiju pak zato što je sv. Ljudevit bio monarh te me potakao na razmišljanje o tome koje su prednosti vladavine jednog čovjeka državom i narodom.
Ono što svakako mora mnoge privlačiti k demokraciji jesu ideje na kojima ona naizgled počiva. Ideje da svi građani imaju jednaka prava, da svi odlučuju o tome tko će voditi državu, sve u svemu da "narod vlada" državom. Zapravo, po mom mišljenju, u pitanju je obmana. Prije svega pitam se kakvo je dobro u tome da svatko tko je navršio 18 godina ima pravo glasa o tome tko će voditi državu. Kao da je riječ o nečem banalnom pa tu i nije potrebno biti osobito stručan. Stoga svatko ima jednako pravo glasa, bio on pismen ili nepismen, informiran o programu određene stranke ili ne itd. Ovakvo stanje stvari zapravo ide na ruku onima koji nemaju vještine potrebne za vođenje države jer je prosječnom čovjeku puno lakše slagati da će samim time što neka stranka dođe na vlast "biti bolje, biti više novaca i tome slično", negoli ljude pridobivati tumačeći prilično kompleksan posao upravljanja državom te pri tom navodeći one segmente u kojima dotični želi poboljšati situaciju na opće i pojedinačno dobro. Na vlast će u demokratskom društvu doći nažalost ne onaj koji želi pošteno raditi ovaj odgovoran posao, a ujedno ima i vještine koje taj posao traži, već onaj koji je vješt u obmanjivanju prosječnog čovjeka. Zapravo je nemoguće da u demokratskom društvu, demokratskim putem na vlast dođe čestit i sposoban čovjek. Nemoguće je zato jer se takav neće koristiti prljavim metodama koje su nužne kako bi se okaljalo političke protivnike i obmanulo što više ljudi kako bi glasali upravo za onoga koji ih obmanjuje.
Kada već određena grupa dođe na vlast, treba se pitati zašto su uopće htjeli vlast. Pa zato što vlast hrani ego, omogućuje financijske malverzacije u vlastitu korist. Ukoliko je tome tako, ovi će ljudi još više željeti vlast sada kada su je jednom kušali. Stoga njihov posao i nakon izbora mora uključivati obmanu, laži i tome slične rabote. Dakako da ljudima na vlasti nije želja činiti zlo, osiromašiti narod i tome slično, no dovoljna je činjenica da im pred očima nije opće dobro i dobro drugih kao prvotni cilj. A kako tome nije tako, jasno je da niti rezultati ne mogu biti blistavi.
Problem u demokraciji jest i taj što ne postoji osjećaj za dobro i zlo, već samo za većinu i manjinu. Dobro će dakle biti ono što većina kaže da je dobro. Poznati su negativni primjeri odlučivanja većine (nacizam, fašizam, komunizam) u dvadesetom stoljeću koji su čovječanstvo puno koštali. Zanimljiva je činjenica da je Adolf Hitler došao na vlast potpuno legalno, demokratskim putem, dakako izvana gledano. Demokratskim sredstvima (izuzevši izbore naravno) niti se moglo spriječiti da taj čovjek dođe na vlast, niti ga se moglo sa vlasti skinuti. Dovoljno je bilo da mu većina dadne svoje povjerenje i stvar je krenula.

Ima toga još, ali gledam koliko sam već nadrobio o demokraciji. Htio bih sada o monarhiji. Monarhija se definira kao dobra vladavina jednog čovjeka. Valja je razlikovati od tiranije, koja je loša vladavina jednog čovjeka. Po meni prednost monarhije, poglavito nasljedne jest ta što se čovjek na vlasti ne mora bojati hoće li biti izabran u sljedećem mandatu li neće. Ukoliko je pošten čovjek, njegov je strah u tome da ne učini neku nepravdu ili kakvu grešku koja će štetiti općem dobru. Ukoliko je zao, odnosno tiranin, strah ga je da će biti svrgnut i ubijen. U svakom slučaju, ne postoji potreba za obmanom poput one u demokraciji jer kao monarh, ova osoba ionako ima vlast i nema potrebu preko obmane zadržavati ili osvajati vlast svakih nekoliko godina. Monarh se stoga može, ukoliko je pošten čovjek (uvjetno rečeno, jer svaki čovjek ima svoje grijehe i slabosti), baviti općim dobrom. Ne mora strahovati niti oko toga da zbrine svoje potomke, jer su zacijelo zbrinuti. Zapravo, on ima priliku i mogućnost odgojiti svog nasljednika upravo kao osobu sposobnu vladati i pridonositi općem dobru. Ukoliko monarh želi činiti dobro, puno je manje podložan lukavstvima političkih protivnika ili birokracije koji bi ga u tome željeli spriječiti kako bi izvukli vlastitu korist. Monarh dakako nije pobrao svu pamet svijeta te ima mogućnost okružiti se savjetnicima, sposobnim i pametnim ljudima koji će mu u poslu pomoći. Monarh je čovjek koji svoj posao zna, umjesto da ga želi, te mu je težnja posao (ili bolje reći, službu) vršiti, a ne stalno iznova osvajati. Iako povijest poznaje puno tirana koji su loše obnašali vlast, ili monarha koji su se u tirane s vremenom razvili, poznati su i svijetli primjeri koji su imali mogućnost pridonijeti općem dobru i tu su mogućnost koristili koliko je bilo do njih. Jedan (ali ne jedini) takav primjer je upravo sv. Ljudevit koji je bio svjestan da za svoju službu odgovara Bogu i narodu te je svim silama nastojao vršiti je pravedno. O tome svjedoči i njegova duhovna oporuka sinu iz koje navodim ovaj dio:

Nek ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednicima i žalosnima. Pritječi im u pomoć prema svoji mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio, i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema svojim podložnicima budi pravedan, te se u tom drži crte pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša. Pomno pazi da svi tvoji podložnici čuvaju pravednost i mir. Posebice nek to vrijedi za crkvene i redovničke osobe.

Zaključujem jednu stvar. U demokratskom ustroju na vlast ne može doći pošten čovjek jer će njegovi protivnici, koristeći nepoštena i podmukla sredstva, bolje obmanuti narod, nego što će netko pošten narod u svoje pravedne namjere uvjeriti. U monarhiji na vlasti može biti čovjek koji vlast već ima, bogatstvo i moć jednako tako, te mu opće dobro može biti cilj za kojim će ići. Može i tu biti svakakvih zala, ali monarhija barem ima šansi.

Dobro, toliko. Vraćam se u sadašnjost. Jasno mi je da danas ipak demokracija nema alternative i ne sanjarim da ću za života vidjeti nekakvu obnovu monarhističkog društvenog uređenja u zapadnom svijetu. Samo želim reći to da mislim kako demokracija nema alternative, zato što je tako u našim glavama, a ne zato što ne bi bilo moguće usvojiti bolje društveno uređenje.

Upoznao sam tijekom godina značajan broj ljudi koji su poradi neupućenosti bili sablažnjeni nekim odlomcima Biblije, a poglavito odlomcima Staroga zavjeta. Jedan od temeljnih odlomaka jest upravo prvo poglavlje, poznato kao Izvještaj o stvaranju. Iako naizgled sasvim jednostavno, zapravo je vrlo duboko. Neke židovske skupine ovom poglavlju (i još nekim biblijskim odlomcima) pripisuju "kraćenje života" zbog njegove izuzetne teškoće punog razumijevanja te stoga ne preporučuju čovjeku da se udubljuje u nj prije navršene tridesete godine života. Nisam Židov, pa se nisam pridržavao ove preporuke, ali kako godine odmiču, tako uvijek otkrivam nešto novo o prvom poglavlju. Ovdje ću iznijeti tek nekoliko naglasaka koje će možda nekome biti na pomoć. Već sam se i prije dotaknuo ove teme u drugom kontekstu, pa tko voli neka i to pogleda.

Prije svega valja započeti sa jednim pitanjem: Je li Izvještaj o stvaranju (i Biblija uopće) znanstveni traktat? Odgovor je - NE. Time ne želim reći kako se ono što Biblija donosi nije dogodilo baš onako kako je i napisano. Bog je svemoćan i mudar te je moguće da stvari radi onako kako mi ne možemo razumjeti i stoga prihvatiti. Bog je u toj svojoj svemoći mogao stvoriti svijet u šest dana, kako Biblija kaže, bez obzira na znanstvene teorije koje danas jesu, a sutra nisu. Postoje struje koje doslovno tumače kompletnu Biblije te odbacuju bilo kakva znanstvena otkrića ukoliko nisu u skladu s onim što u Bibliji piše. Rekao bih da oni koji zagovaraju ovakav pristup Bibliji, malo razumiju o njoj. Postoje i oni koji ulaze u drugu krajnost te odbacuju sve što je u neskladu sa suvremenim iznašašćima pozitivnih znanosti. Takvi sigurno razumiju Bibliju još manje od prvih. Biblija nije znanstveni traktat, ali to ne znači da Biblija laže. Ona ima svoj način govora, čak bolje reći - svoje načine govora, jer postoje u Bibliji različite književne vrste. Ne bih sada ulazio u govor o književnim vrstama. Ovdje valja reći da je Izvještaj o stvaranju u prvom redu - teološko djelo, odnosno tumačenje stvarnosti (konkretno: stvaranja) u svjetlu vjere i govorom vjere, koji visoko cijeni i simbolički govor. Idemo sada na neke značajne dijelove prvog poglavlja.

Prva riječ Knjige postanka (pa tako i Biblije) jest: Berešit (U početku). Prvo slovo jest bet, a to je slovo nalik latiničnom slovu C samo naopačke. Valja znati i to da se alefbet (hebrejsko pismo) piše s desna prema lijevoj strani. Stoga bet ima zatvorene sve smjerove osim onoga prema kojem se piše. Neki tumači kažu da je upravo ovo prvo slovo Biblije zato da bi nas podsjetilo kako se ne valja previše osvrtati prema onome što nas nadilazi, niti prema onome što je ispod ili iza nas, već valja gledati u ono što je pred nama, tj. u vlastitu stvarnost, u vlastiti život.
Jedan zanimljivi midraš kaže kako je neki čovjek usnio san. Sanjao je kako se ispod mosta u njegovu selu nalazi zakopano veliko blago. Usred noći, uzeo je lopatu i pohitao prema tom mostu te počeo kopati. Dok je on kopao naišao je jedan drugi čovjek. Ovaj ga upita: "Što radiš?" Odgovori: "Sanjao sam noćas da se ispod mosta nalazi veliko blago, te sam požurio iskopati ga." Na to mu stražar odgovori: "I ja sam noćas sanjao nekog glupana koji misli da se ispod mosta nalazi blago, dok je blago zakopano čitavo vrijeme ispod poda u njegovoj kuhinji." Čovjek se vrati kući, uđe u kuhinju, počne kopati i uistinu pronađe blago ovdje. Zaista, blago za kojim svaki čovjek zaista čezne nije daleko od njega, ono mu je stalno pred nosom. Problem je što mislimo da moramo tražiti negdje drugdje, jer je naš život "preobičan" da bi imao nekog značaja.

Sljedeća vrlo važna poruka Stvaranja jest ta da je Bog stvorio sve što postoji. Biblijski pisac nalazi se u Babilonu, u izgnanstvu. Babilonci tumače u njegovo doba stvarnost na drugačiji način. Govore o mnogim bogovima, o silama dobra i zla, koje su u stalnoj borbi i tome slično. Pridaju prirodnim silama poput sunca i mjeseca značaj božanstava. No, Objava hoće reći da postoji jedan Bog i taj je stvoritelj svega što postoji. Zato Izvještaj postupno nabraja sve stvoreno te uvijek kaže da je sve stvorio Bog svojom riječju. Svaki puta nakon završenog dana stvaranja Bog kaže da je stvorio nešto dobro. Čovjeku, kao kruni stvaranja daje posebno značenje. Nakon njegova stvaranja kaže Bog da je VEOMA DOBRO. Osim toga, dok je za ostala stvorenja Bog jednostavno rekao "Neka bude" i stvorenja su postala, nad čovjekom se zamislio: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!" (Post 1, 26) I ne samo da čovjeku posvećuje posebnu pažnju u njegovu planiranju. Njega stvara NA SVOJU SLIKU, tj. daje mu nešto što druga stvorenja nemaju - udjela u svojoj biti. U drugom poglavlju nalazimo još jednu zanimljivu stvar o stvaranju čovjeka: "Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života." (Post 2, 7) Dok ostale stvari jednostavno stvara riječju, čovjeka "mijesi" od praha zemaljskog, odnosno unosi se dublje u ovo djelo. Zapravo sve što stvara prije toga, stvara u kontekstu plana stvaranja čovjeka. Priprema za čovjeka jedan prekrasan ambijent u koji će ga staviti, jer čovjek je pozvana na odnos ljubavi s Bogom. Bog hoće da se čovjek zaljubi u njega i zato mu priprema sve najbolje.

Još je jedna stvar važna, a to je govor o sedam dana u okviru kojih Bog šest dana stvara sve. Je li Bog stvorio sve zaista unutar šest dana ili nije zapravo je nevažna rasprava jer izlazi iz ciljane poruke. Šest dana su u prvom redu slike, okvir za predaju o stvaranju. Moramo imati na pameti da se radi o simbolički precizno razrađenom tekstu, koji je prije svojeg zapisivanja sigurno stoljećima bio predavan iz naraštaja u naraštaj usmenim putem. Uza svu simboliku koju broj sedam ima u Bibliji, postoji i praktična strana ovakve forme - ovaj se izvještaj prenosio s očeva na sinove, odnosno bio je priča koju je i dijete trebalo razumjeti i zapamtiti. Zato je izvještaj složen u ključu koji se lako razumije i pamti u svom prvom sloju (imajući u vidu mnoge poruke koje dijete ne može razumjeti i zbog čega rekoh da je tekst dublji negoli se čini na prvi pogled). Ključ jest taj da su dani raspoređeni po parovima. Svaki dan ima svoj par. U prva tri dana stvoreni su svjetlost, svod (koji razdvaja vode od voda), te kopno. Druga tri dana su povezana sa prva tri: četvrti dan sa prvim jer tada su stvorena svjetlila (koja daju svjetlost), peti dan sa drugim - ribe koje žive u vodi i ptice koje lete svodom, šesti dan sa trećim - kopnene životinje i čovjek, koji žive na kopnu. Parovi su dakle: 1-4, 2-5, 3-6. Imajući ovaj ključ u vidu lako se pamti što je kada stvoreno. Dakako da svoju poruku ima i postupnost stvaranja koje kreće sa nečim temeljnim i jednostavnim poput svjetlosti, te preko neživih tvari ide na živa bića, sve razvijenija dok ne dođe do krune stvaranja - čovjeka.

Zadnja stvar koju ću ovdje spomenuti, ali nipošto zadnja o kojoj bi se dalo govoriti, jest nešto što možemo već u prvom poglavlju spoznati o Bogu. Bog se oslovljava kao jedan, ali istovremeno u hebrejskom imenica 'Bog' (Elohim) ima završetak kakav imaju imenice u množini. Isto tako Bog prilikom stvaranja čovjeka kaže "Načinimo". Ne kaže "Načinit ću...", u jednini. Izvještaj nam otkriva istovremeno Božje jedinstvo, ali i pluralitet koji postoji u tom jedinstvu. Upućuje na Svetu Trojicu - Oca i Sina i Duha Svetoga koji postoje u savršenom zajedništvu, kao jedan. I stvarajući čovjeka NA SVOJU SLIKU, Bog stvara muško i žensko (usp. Post 1, 27), dakle biće zajedništva koje ne postoji bez onog drugog. Stoga Knjiga postanka govoreći o Bogu, ali govoreći i o čovjeku, koji je stvoren na njegovu sliku, otkriva nešto o trojstvenom Bogu.

Ovo su, kako rekoh neki naglasci i to vrlo važni ukoliko želimo razumjeti barem malo Biblijsku poruku. Važno je naglasiti da su ove stvari razumljive i prihvatljive isključivo u svjetlu vjere. One jesu takve kakve jesu i ništa ih neće promijeniti, no ukoliko nemamo svjetlosti ne možemo ih razumjeti. Zato je za onoga koji pristupa Bibliji bez ovog svjetla, ova knjiga NESHVATLJIVA.
No, sa ili bez svjetla vjere, nadam se da je shvatljiva jedna druga stvar: Suprotstaviti biblijski Izvještaj o stvaranju i općeprihvaćene znanstvene teorije o postanku svemira metodička je greška dostojna istinskih zlonamjernika ili istinskih glupana koji žele sakriti ili ne mogu razumjeti činjenicu da znanost odgovara na pitanja u okvirima pozitivnih (eksperimentalnih) metoda, dok se Biblija bavi pitanjem smisla. To su različita područja, sa različitim pristupom i načinom govora, koja upravo zbog toga nisu i ne mogu biti u suprotnosti, već se jednostavno mogu međusobno nadopunjavati. Stoga je dobro prilikom susreta sa Biblijom ne odbaciti znanost, već biti svjestan njene uloge u ljudskom društvu, a to nije nipošto odgovor na pitanja poput: "Odakle dolazimo? Kamo idemo? Zašto živimo?" To će nam reći Onaj s kojim se svi imamo susresti bez obzira na to što mi mislili o Njemu.

Ove godine su puštena u kina dva filma (United 93 i World Trade Center) koja se bave napadom na New York. Radi se o mainstream filmovima u kojima je izdramatizirano ono što smo uglavnom mogli pratiti o tom događaju na CNN-u i ostalim sličnim postajama. No, sve ove godine imali smo priliku naići i na teorije zavjere koje činjenice vezane uz rušenje "blizanaca" tumače na malo drugačiji način. Neki su išli dotle da su nedvosmisleno napad na New York pripisivali uroti koja je nastala u samom vrhu američke vlade. Poznat je i film Fahrenheit 9/11 redatelja Michaela Moorea, koji možda nije išao toliko daleko da bi govorio o izravnom planu Busheve administracije, ali joj je svakako pripisao velik dio krivnje za ono što se dogodilo. Prije nekog vremena naišao sam na film Loose Change, koji me uistinu iznenadio jednostavnim iznošenjem nekih činjenica koje u najmanju ruku ukazuju na to da stvari zaista nisu onakve kakvima su prikazane u službenim izvješčima. Loose change je svoju premijeru doživio na Internetu, a dosegao je toliku gledanost da je ekipa odlučila dodati još neke stvari u film te ga je konačno imenovala Loose Change 2nd edition. Samo neke od zanimljivih činjenica na koje nailazimo u filmu su sljedeće:

1. Činjenice upućuju na veliku vjerojatnost da u Pentagon nije udario nikakav putnički zrakoplov. Puno je vjerojatnije da se radilo o krstarečem projektilu.
2. Udar na Pentagon pogodio je isključivo ono krilo građevine koje se trenutno obnavljalo, te u njemu nije bilo ljudi.
3. Let United 93, koji je navodno trebao udariti na Bijelu kuću, teško je mogao biti srušen u Shanksvilleu, pošto podaci upućuju na to da je sletio u Cleveland. Što se dogodilo sa putnicima, koji su nakon slijetanja evakuirani, javnosti nije poznato.
4. U povijesti suvremene civilizacije poznata su isključivo tri slučaja zgrada koje su se srušile zbog požara. Te tri zgrade su upravo one tri koje su 09.11. srušene u udaru zrakoplova. Mnogi stručnjaci se slažu: POŽAR NE MOŽE SRUŠITI ZGRADU DO TEMELJA!
5. Većina crnih kutija je uništeno prilikom napada. Tumači se da su zbog visokih temperatura izgorjele. Međutim, radi se o kutijama izrađenih od najotpornijih materijala poznatih suvremenoj tehnologiji. Do tog događaja gotovo nikada se na teritoriju USA nije dogodio gubitak crnih kutija iz srušenih zrakoplova. Istovremeno, ove nevjerojatno visoke temperature, preživjela je putovnica jednog od navodnih otimača zrakoplova.
6. Više činjenica ukazuje na to da su oni koji su u tome imali interes, znali što će se dogoditi već prije samog događaja. Radi se o zanimljivim makinacijama sa osiguranjem tornjeva, novčanim transakcijama, pokrivanjem dionica, koje bez znanja o skorom događaju ne bi imale nikakva smisla i predstavljale bi izuzetno loše poslovne poteze inače vrsnih poslovnih stručnjaka.

Lista se nastavlja, ali ne želim u potpunosti kvariti doživljaj onima koji ga žele pogledati. Preporučam svakome. Film je moguće izravno pogledati na Googleu, moguće ga je i skinuti sa izvorne stranice u kvalitetnijem formatu.

Dakako da se radi o dokumentarcu koji traži argumente u prilog svojoj tezi. Koliko mi je poznato to je u naravi svakog dokumentarnog filma pa tako i ovog. Postoje svakako i drugačiji odgovori na neka od pitanja koje postavlja Loose Change, no činjenice ostaju činjenice. Ako ništa drugo, film je sasvim dovoljan da gledatelju pomogne otvoriti se za mogućnost drugačijeg tumačenja događaja koji je obilježio ulazak u novo tisućljeće. Kada, u kontekstu napada na New York, razmislim o svim vanjskopolitičkim potezima Busheve administracije, teško se mogu oteti dojmu kako jednoj grupi ljudi, željnoj održati se na vlasti, pojačati svoju političku moć u čitavom svijetu i pritom zgrnuti teško zamislive količine novca, i te kako odgovara ono što se dogodilo prije 5 godina u New Yorku.

croBLOGERI su još jedan pokušaj stvaranja zajedničke blogerske naslovnice na hrvatskoj sceni. Nastali su nedavno (srpanj 2006.), pa vjerojatno tek mali broj ljudi zna za njih. Po uzoru na ostale naslovnice croBLOGERI prate najzanimljivije blogove dana. Osim toga postoji top lista na koju se dolazi glasovima čitača, a lista se svaki mjesec vraća na nulu tako da svi imaju jednake šanse. Ukoliko sam dobro shvatio, svatko može prijaviti svoj blog unutar zadane kategorije, iako je moguće (ovo iz osobnog iskustva) da vam se post pojavi na naslovnici i bez prethodne registracije. Stavljeni su još i tutorijali za izradu bloga, u pripremi su skripte, a postoji i forum.
Kako rekoh, stranica je tek krenula sa radom, ali mi se čini da ova ima jako dobar potencijal. Naravno da sve ovisi o posjećenosti kao i uvijek. Puno sreće!

Kako u malo vremena znatno poboljšati učinkovitost djelatnika u firmi...

Naišao sam na jedan izvadak iz Zakona o cestovnom prometu koji govori o sigurnosti djece. Iako je zakon iz 2004. moram priznati da mi neke stvari nisu bile poznate. Pa koga zanima neka pročita.

Sva djeca mlađa od 5 godina mogu se voziti u automobilu samo na stražnjem sjedalu, i to obavezno u sjedalu prilagođenom veličini i težini djeteta s vezanim sigurnosnim remenom.
Sva djeca do 12 godina moraju sjediti straga i biti vezana. Svatko tko se ne pridržava ovog pravila bit će kažnjen u iznosu od 500 kuna.
Kazna od 300 kuna predviđena je za vozače koji na svom automobilu nemaju naljepnicu koja upozorava na prijevoz djeteta u automobilu. Kaznu u istom iznosu dobit će vozač koji nije upalio sva četiri upozoravajuća svjetla dok dijete ulazi ili izlazi iz vozila.
Što se broja sjedećih mjesta u automobilu tiče, dvoje djece mlađe od deset godina smatrat će se kao jedna osoba u osobnom automobilu. Kaznom od 300 kuna bit će kažnjen vozač koji prevozi više osoba nego što ima sjedećih mjesta u automobilu. Svaki vozač koji se ne zaustavi iza vozila koje se zaustavilo radi ulaza ili izlaza djece iz vozila riskira kaznu od 700 kuna i jedan oduzeti bod u vozačkoj dozvoli. Ista kazna može se primijeniti i na vozača vozila koje dolazi iz suprotnog smjera i koje se ne zaustavi.